U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog
POSTOJANJE STVORITELJA
Sva hvala i zahvala pripadaju samo Allahu (s), Gospodaru svjetova i neka je salavat i selam na najčasnijeg od poslanika i vjerovjesnika, Muhammeda sina Abdullaha, na njegovu očišćenu familiju, njegove časne drugove i sve one koji ih u dobru slijede do Sudnjeg dana. A onda:
Mi, muslimani, smo ubjeđeni da postoji samo Jedan, Jedini Stvoritelj, koji je stvorio nas i svu materiju koja nas okružuje. Zato ne kažemo da mi samo vjerujemo u Njegovo postojanje, ne, mi znamo da On postoji. Da bi ovi tvrdnju i dokazali, u ovom artiklu ćemo govoriti o našoj egzistenciji i egzistenciji svega oko nas, da bi, na kraju, nesumnjivo dokazali da postoji samo Jedan Stvoritelj. Ljude i sve što saznamo putem naših čula, nazivamo materijom. Materija obuhvata sve oko nas. Znači, ljudi, drveće, životinje, zemlja, druge planete i cio univerzum, sve se sastoji od materije.
Mi se trebamo zapitati kako je nastala ta materija i šta je smisao postojanja ljudi. Među ljudima su raširene razne teorije. Neki smatraju da su ljudi nastali putem evolucije, drugi čvrsto vjeruju da su tu vanzemaljci upleli svoje prste dok treći vjeruju da je Stvoritelj uzrok svega. Mi ne želimo da teoretišemo niti da filozofiramo nego ćemo, putem analize prirode i uz pomoć logičkih dokaza, pronaći odgovor na ovo veoma važno pitanje. Postavlja se pitanje da li je postojalo nešto prije nastanka univerzuma ili je on oduvijek postojao, a ljudi su slučajno nastali. Kao što smo rekli, postoje razne teorije o postanku čovjeka ali mi se ovdje nećemo koncentrirati na postanak nečeg od materije nego na postanak same materije. Univerzum je uvijek bio sinonim za materiju jer je sva materija u njemu.
Zato moramo postaviti sljedeća pitanja:
1. Da li je univerzum uvijek postojao?
2. Da li je bilo nešto prije univerzuma?
Kada bi odgovor na prvo pitanje bio pozitivan onda bi to značilo da je čovjek slučajno nastao te da njegovo postojanje nema smisla i da će se, nakon smrti, vratiti u materiju i ništa više. Smrt bi značila kraj čovjeka. Kada bi odgovor na prvo pitanje bio negativan – a na drugo pozitivan – onda bi to značilo da je univerzum jednom postao i da je, od nečega ili nekoga, stvoren.
Dalje ćemo se pozabaviti čovjekom kao djelom te materije jer ćemo, putem definicije njegovih osobina, biti u mogućnosti da dođemo do ispravnog odgovora. Čovjek je živo biće koje ima organske potrebe i instinkte. Instinkt samoodržanja se vidi kada je čovjek u opasnosti. Čovjek će se sigurno, bez zadržavanja, udaljiti sa mjesta gdje mu prijeti opasnost po život. Instinkt održavanja vrste stvara potrebu polnog odnosa i razmnožavanja. Oba instinkta, instinkt samoodržanja i održanja vrste, ukazuju čovjeku na njegove prirodne granice i koliko je, ustvari, slab. Pored ova dva, postoji i treći instinkt koji se naziva „Potreba za uzvišenom moći“.
U čemu se ogleda taj treći instinkt?
Čovjek će tokom svog života razmišljati o tome da će jednom doći kraj tog života. Mnoge ljude tada obuhvata strah i padaju u očajanje. Ljudi imaju potrebu da budu zaštićeni od strane nekog ko je uzvišen i iznad toga, nekog ko će im uzeti strah i objasniti smisao života i postojanja – sve to se naziva „Potreba za uzvišenom moći“. Taj instinkt budi u čovjeku potrebu da potraži „to nešto“, to što će mu dati zaštitu i bezbjednost, što će mu otkriti smisao postojanja. Ako čovjek ne koristi razum kako bi zadovoljio taj instinkt onda se lako dešava da traži nešto unutar materije i uzme to kao svog Gospodara. Taj gospodar ne mora biti neki kip. Dešava se da ljudi nose određene predmete za koje vjeruju da im mogu pomoći u teškim situacijama kao na primjer neku amajliju. Isto tako je moguće da čovjek izgradi neki sistem i vlada drugim ljudima po svojim prohtjevima. Time se stavlja na poziciju Gospodara, a sa druge strane, oni ispod njega ga i uzmu za Gospodara. Ti sistemi pokušavaju da zadovolje tri spomenuta instinkta putem zakona koji se zasnivaju na njihovim nagonima. To im neće poći za rukom jer nikada neće uspjeti da pravedno zadovolje potrebe svih kojima vladaju. Štaviše, oni su kao i svi oni prije njih: diktatori, faraoni i kraljevi kojima je glavni cilj zadovoljavanje ličnih interesa.
Sve se ovo događa jer čovjek ne koristi svoj razum u traženju smisla svoga postojanja. Neophodno je da čovjek uključi svoj razum kako bi došao do vjerskih temelja u koje nema nikakve sumnje. Taj temelj mora biti nepobitan i neoboriv, i mora stajati na jasnim dokazima. Kada je to tako onda je čovjek jak u svakoj situaciji i čvrsto stoji na nogama, pa čak i ako su strujanja, koja žele da ga obore, vrlo jaka. Taj temelj mora biti izgrađen na racionalnim dokazima, znači, da ga razum podržava i dokazuje. Razum Kako bi svoj razum upotrijebili kako treba moramo ga prvo definirati.
Šta je razum uopšte i koje su njegove granice? Šta znači razmišljati?
To znači nešto razumjeti, shvatiti, spoznati i ocijeniti.
Šta je potrebno da čovjek počne da razmišlja odnosno šta je to što pokreće proces razmišljanja?
Potreban je zdrav i zreo mozak jer bez toga razmišljanje nije moguće.
Ovdje se postavlja pitanje da li je samo to dovoljno da čovjek shvati ono što ga okružuje. Može li slijepac, koji je slijep od rođenja, da zamisli kako izgleda neka boja? Može li onaj koji je rođen gluh da shvati šta znači tiše i glasnije, ili da opiše neki melodiju? Može li onaj sa uništenim nervima osjetiti šta je bol? Ne…on ne može osjetiti razliku između hladnog i toplog a kamoli to. Može li čovjek da zamisli neku farbu koja ne postoji na zemlji?...Ni to nije moguće. Tako vidimo da je neophodno da, pored mozga, posjedujemo čula i budemo svjesni stvarnosti (ne u nekoj fantaziji) da bi mogli razmišljati i donijeti sud o nečemu. Koja su to čula koja su potrebna čovjeku da bi, između ostalog, pokrenuo proces razmišljanja. Čulo vida, sluha, mirisa, ukusa i dodira.
Da li je to dovoljno da se pokrene proces razmišljanja?
Ne, jer je, pored toga, potreban jedan vrlo važan sastavni dio a to je informacija o stvarnosti. Na primjer, nije moguće da čovjek koji ima zdrav i zreo mozak, i čula koja dobro funkcioniraju, razumije knjigu na kineskom, ako nema predznanje odnosno razumije kineski jezik i pismo. Čak nije moguće da razlikuje između koreanskog i kineskog pisma koji imaju slična slova, ali ako čovjek nauči kineski jezik onda jasno može da uoči razliku između njih i donese neki sud. Kada možemo govoriti o postojanju razuma? Kada čovjek posjeduje zdrav i zreo mozak, čula, te druge neophodne informacije kako bi spoznao realnost u kojoj se nalazi, pa onda spoji sve to – tada možemo govoriti o procesu razmišljanja. Drugačije rečeno: realnost se spoznaje čulima pa se to, putem nerava, šalje u mozak.
U mozgu se vrši poređenje novih i starih informacija, da bi se, na kraju, donio neki sud. Neki ljudi, nakon vrlo kratkog vremena i vrlo malo informacija, donose sud. To je površno razmišljanje. Drugi promatraju realnost mnogo duže kako bi došli do što boljeg rezultata. To je duboko razmišljanje. Ali, ovo duboko razmišljanje o nečemu nije dovoljno jer ne uzima u obzir ono što je bilo prije i ono što dolazi posle. Tek kada uzmemo u obzir i ove dvije stvari možemo reći da je čovjek donio jasan, uvjerljiv i ispravan sud o nečemu.
Kada čovjek razmišlja na ovaj način može doći do odgovora na sljedeća pitanja:
Odakle dolazim?
Zašto sam tu?
Gdje me vodi moja sudbina?
Ovaj način razmišljanja koji smo gore opisali se zove – prosvjetljeno razmišljanje. Pogledajmo sada materiju odnosno čovjeka, život i univerzum. Sada ćemo, putem prosvjetljenog razmišljanja, odgovoriti na pitanje smisla naše egzistencije.
ANALIZA ČOVJEKA
Prvo ćemo se pozabaviti čovjekom jer se on razlikuje od drugih stvorenja zato što posjeduje razum. Čovjek je ograničen je se u svakom smislu razvija do određene granice, koju ne može preći, kao npr. veličina tijela, razum i samo postojanje (život). Sa rođenjem i smrću čovjek ima početak i kraj. Sama činjenica da čovjek, htio to ili ne, da bi egzistirao, mora zadovoljavati svoje organske potrebe govori koliko je ovisan o drugoj materiji kao što je jelo, piće, kiseonik i svjetlo. Čak nije u stanju da zaustavi proces starenja što jasno ukazuje koliko je slab. Uvidjeli smo da je čovjek slab, ograničen i ovisan.
ANALIZA ŽIVOTA
Život pokazuje svoju ovisnost time što ne može postojati bez tijela. Dalje, on počinje i završava u tijelu. Primjer za ovo su ljudi, životinje, insekti, biljke i bakterije. Ne vidimo da postoji život van tijela. Uzmimo za primjer blizance koji leže jedan pored drugog. Jedan je živ a drugi ne. Kako možemo prepoznati koji je živ a koji ne? Vidjet ćemo po kretanju tijela. Onaj koji se mrda je živ a mrtav je onaj koji je nepokretan tj. nema života u sebi. Vidimo da život može postojati samo u tijelu pa je i on, zato, slab, ograničen i ovisan.
ANALIZA UNIVERZUMA
Univerzum nije ništa drugo do skup ograničenih objekata. On predstavlja skup svih nebeskih tijela. Pošto su sva nebeska tijela ograničena – ograničen je i sam univerzum jer se sastoji od njih. Skupina ograničenih stvari je, bez sumnje, i sama ograničena. Da bi ovo pojasnili dovoljno je da bliže pogledamo bilo koje nebesko tijelo, a rezultat možemo prenijeti i na ostala. Zemlja je, na primjer, ovisna od sunca, jer bi sav život na njoj nestao da nema sunca. Zemlja nije u mogućnosti da promijeni pravac kretanja i napusti orbitu kojom se kreće, što ukazuje na njenu slabost. Ograničena je jer ima određenu veličinu koju sama ne može promijeniti, kao i sva druga nebeska tijela. Ovim smo jasno dokazali da je i zemlja slaba, ograničena i ovisna. Univerzum je skup slabih, ograničenih i ovisnih nebeskih tijela - a nešto što se sastoji od ograničenog je, i samo, ograničeno. Nebeska tijela u univerzumu možemo uporediti sa pijeskom u pustinji. Na prvi pogled se čini da je pustinja bezgranična i da ima neograničeni broj pješčanih zrna. Ako pogledamo svako zrno pojedinačno uviđamo da je ograničeno u svojoj veličini. Pošto je pustinja samo ime za skup svih ograničenih pješčanih zrna, uviđamo da je i ona sama ograničena. Ovo poređenje možemo primijeniti i na univerzum pa jasno vidjeti da univerzum nije ništa do ime za skup svih ograničenih nebeskih tijela. Prostor između tih nebeskih tijela se zove vakuum. Po definiciji, vakuum je bezvazdušni prostor. Prostor je ograničen i postoji između nebeskih tijela. Ovim smo dokazali da je univerzum slab, ograničen i ovisan.
ZAKONI MATERIJE
Postoje nama poznati zakoni materije koje nazivamo fizičkim zakonima. Svi znamo za zakon gravitacije kao što znamo da voda mrzne ispod nule a da kuha na 100 stepeni celzijusa. Da li materija može da promijeni ove zakone? Ili, može li čovjek, koji je i sam dio materije, da učini da voda mrzne od 1 stepen celzijusa a da kuha od 120 stepeni? Može li čovjek „isključiti“ gravitaciju? Ne, štaviše, vidimo da su ovi zakoni čvrsto usađeni u materiju od strane nekoga ili nečega, što nije dio te materije. Materije ne može poništiti ove zakone i nimalo ih ne može promijeniti na bilo koji način. Da li je materija u stanju da stvori bilo šta? Može li stvoriti nešto iz ništa? Ne, materija može samo da se širi kao što se i sam univerzum širi. To dokazuje da je materija ograničena jer se širi i tako posjeduje jasni granice. I balon je u stanju da se širi ali to ne znači da je neograničen. Znači, materija može da mijenja formu kada npr. pomiješamo dvije različite stvari, ali nije u stanju stvoriti nešto iz ničega.
RAZLOG POSTOJANJA MATERIJE
Po principu uzrok-posljedica, koji kaže da svaka posljedica ima svoj uzrok, potražit ćemo uzrok postojanja materije. Spoznali smo da materija nije u stanju stvoriti nešto iz ništa odnosno da se nije mogla sama stvoriti, a ujedno smo dokazali da nešto, što nema osobine materije, mora biti uzrok njenog postojanja. Zbog toga je izreka „ja vjerujem samo ono što vidim“ potpuno tačna. Kada čovjek vidi u pijesku otisak šape neke životinje, razum mu kaže da je tu morala proći životinja. Kada čovjek uđe u stan i vidi sve razbacano i ustanovi da su mu vrijedne stvari nestale, jasno mu je da ju tu bio lopov iako ga nije vidio svojim očima. Dovoljno mu je da vidi tragove koje je ostavio lopov kako bi otkrio zašto je kaos u stanu. U našem slučaju smo utvrdili, prosvijetljenim razmišljanjem, kako funkcioniše materija. Shvatili smo da je materija slaba, ograničena i ovisna, i da onaj koji je stvorio ne smije imati osobine te materije. Istovremeno, taj Stvoritelj mora biti onaj koji je postavio čvrste, nepromjenjive zakone te materije. Taj Stvoritelj je Stvoritelj ljudi, života i univerzuma.
Za onoga ko nije razumio prethodne tačke, postavlja se pitanje da li taj Stvoritelj također ima svoj početak.
Ovdje postoje 3 mogućnosti:
1. (prividni) Argument:
Stvoritelj materije je stvoren od strane drugog Stvoritelja Ovo ne može biti realno jer bi značilo da su oba Stvoritelja ograničena zato što dijele istu moć i sposobnosti. Bolje rečeno, među njima bi vladao pravi kaos. Sa druge strane ovo može ići u nedogled tj. Da je svaki Stvoritelj stvoren od strane drugog i tako u beskonačnost. Na kraju, opet bi morao postojati onaj prvi Stvoritelj od kojeg je sve krenulo. U svakom slučaju, svi bi oni bili ograničeni u svojoj moći, a uz to, svi osim prvog i vremenski ograničeni, jer imaju početak. Stvoreni Stvoritelj bi bio ovisan o onome koji ga je stvorio i tako ograničen u svom postojanju. To bi značilo da je ovisan o drugome i bez njega ne bi postojao. Ova teorija je pogrešna i kao takva neprihvatljiva.
2. (prividni) Argument: Stvoritelj se sam stvorio U ovom slučaju bi Stvoritelj istovremeno bio Stvoritelj i stvorenje. Imao bi početak i tako bio ograničen. Nemoguće je da nešto može da stvara ako ne postoji. To bi značilo da Stvoritelj nije postojao dok nije san sebe stvorio. Vidimo da je i ova teorija pogrešna i da je ne možemo uzeti u obzir, jer smo dokazali da Stvoritelj nema osobine materije niti joj je sličan u bilo čemu, zato što bi i sam bio dio nje.
3. Rezultat: Stvoritelj je neograničen i nema osobine materije. On postoji oduvijek i zauvijek. Nakon racionalnog rasuđivanja ostaje još samo jedna mogućnost: Stvoritelj materije postoji. On nema početak niti kraj. Njegovo postojanje je vječno. On nema nijednu osobinu materije. Štaviše, On je uzvišen i daleko iznad svake slabosti, ograničenja i ovisnosti.
Nakon što smo dokazali da je jedan jedini Stvoritelj stvorio svu materiju, postavlja se pitanje: Zašto je nas stvorio odnosno šta je smisao našeg postojanja?
O ovome ćemo govoriti u sledećem artiklu.
(Ovo je samo prevod značenja pa je moguća greška u prevodu.)