U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog
Dokazi poslanstva
Sva hvala i zahvala pripadaju samo Allahu, Gospodaru svjetova i neka je salavat i selam na najčasnijeg od poslanika i vjerovjesnika, Muhammeda sina Abdullaha, na njegovu očišćenu familiju i sve one koji ih slijedeu dobru do Sudnjeg dana. A onda:
U zadnjem članku smo racionalno dokazali da postoji samo jedan Stvoritelj koji je stvorio svu materiju: ljude, život i univerzum. Shvatili smo da je On uzvišen (svojim osobinama) nad materijom koju je stvorio, a koja je slaba, ograničena i ovisna.
Ovdje se postavlja pitanje:
Šta je smisao našeg postojanja i šta Stvoritelj očekuje od nas?
Da li On želi da živimo po nekim pravilima ili smo potpuno slobodni u organizovanju našeg života?
Svaki odgovor na ovo je špekulacija i nagađanje sve dok Stvoritelj ne uspostavi kontakt sa nama. Znači, da bi dobili odgovore neophodno je da Stvoritelj komunicira sa nama.
Ako pogledamo u istoriju možemo utvrditi da su postojali tzv. poslanici, ljudi koji su tvrdili da je Stvoritelj stupio u kontakt sa njima i da su kod njih „svete knjige“ odnosno zakonik koji je izražavao želje Stvoritelja. Ali, kako da znamo da li su lagali ili govorili istinu?
Kada čovjek poželi da neko uradi nešto za njega onda mu on to direktno saopšti, tako što razgovara sa njim ili izabere neki drugi vid komunikacije. Isto je moguće da pošalje nekoga da prenese svoje želje. Ali, kako da znamo da je izaslanik stvarno poslan od njega?
U prošlosti su kraljevi slali zapečaćena pisma pa je primalac znao da je poruka ispravna. Danas to rade notari pa znamo da je sadržaj nepromjenjen i od koga tačno dolazi.
Kada se radi o najvažnijoj poruci uopšte, želji Stvoritelja, onda su potrebni racionalni dokazi koje je moguće lahko provjeriti kako bi ljudi vidjeli da taj stvarno ima kontakt sa Stvoriteljem. Neko se može zapitati zašto bi Stvoritelj uopšte izabrao ljude, a ne anđele ili životinje, za svoju poslanicu. Da li bi se ljudi, u tom slučaju, odmah pokorili volji Stvoritelja? Ne, jer kada se čovjeku nešto naredi ili mu se da neki zadatak, on očekuje da je to moguće uraditi. Da je Stvoritelj izabrao anđele ili životinje za svoju poslanicu ljudi bi imali prigovor i izgovor da nisu u stanju ispuniti obaveze. Da ljudi ne bi iznosili opravdanja poput ovih, izabrani su sasvim normalni ljudi između njih samih i data im je poslanica kako bi se drugi mogli ugledati na njih.
Kada neko za sebe kaže da je poslanik onda je neophodno da bude sasvim pouzdan. Zbog toga su poslanici imali posebne karakterne osobine koje su ih krasile među drugim ljudima. Oni su i prije poslanstva bili poznati po dobrim osobinama kao npr. inteligencija, visoki moral, povjerljivost, blagost, iskrenost, hrabrost i ponos. Da nije tako ljudi im ne bi vjerovali ili bi stalno sumnjali u njih. Ali, sve ove osobine nisu dovoljne kao dokaz nečijeg poslanstva. Da bi čovjek promijenio cio svoj život radi poslanice drugog čovjeka – taj čovjek mora biti apsolutni primjer u svemu dobrome jer će neko, zbog njega, možda, izgubiti položaj, vođstvo, moć, mijenjati navike, ostaviti mnogo od dunjaluka itd. Ali i kada neko posjeduje sve te lijepe osobine, sasvim je normalno da mora imati dokaz kojim se potvrđuje da je upravo on prenosilac volje Stvoritelja.
Kako izgleda taj dokaz?
Dokaz mora biti jasan i jak tako da u njega nema nikakve sumnje.
U prošlom artiklu smo jasno dokazali da je materija - od koje je čovjek, život i cijeli univerzum – slaba, ograničena i ovisna te da za nju važe zakoni iz kojih ne može izaći.
Jedini dokaz koji bi svaki čovjek prihvatio je tzv. čudo, nešto nadnaravno što stavlja zakone materije (zakone prirode) van snage. Normalan čovjek nije u stanju da izvede tako nešto. Znači da se Stvoritelj mora umiješati i stvoriti čudo kako bi ljudima dokazao poslanstvo određene osobe. Da bi tako nešto bilo prihvaćeno kao čudo mora biti razumljivo za narod.
Kada čovjek razumije prirodne zakone onda mu je lako primjetiti kada je nešto natprirodno – čudo. Kada nešto nije natprirodno, kada nije čudo, ili neko misli da nije čudo, onda bi bilo moguće to raskrinkati ili uraditi isto tako. Ako nismo sami u stanju istražiti i dokazati da li je čudo ili ne, onda je sigurno moguće naći nekoga ko je ekspert na tom polju, pa da on to potvrdi ili negira. Čovjek se tada složi sa njim, pa ili odbije ili prihvati, kao i taj ekspert.
Čudo je izazov za svakoga ko sumnja u iskrenost poslanika. Kada tvrdimo da čudo i nije čudo, to je presuda onome koji ga je donio, jer smo time rekli da je prevarant koji nije u kontaktu sa Stvoriteljem. Kada tvrdimo ovako nešto onda to moramo i dokazati.
Na kraju ćemo shvatiti da je nemoguće imitirati neko čudo jer čovjek nije u stanju promijeniti zakone prirode i materije. Ostaje samo da prihvatimo poslanstvo te osobe ili da odbijemo i okrenemo se, slijedeći svoje strasti.
U ljudskoj istoriji je bilo mnogo primjera ljudi koji su tvrdili da su izvodili ovakva čuda. Da ne bi pretrpali ovaj članak mi ćemo se ograničiti na nekoliko primjera poslanika i nećemo navoditi sva čuda vezana za njih.
- Poslanik Abraham odnosno Ibrahim, neka je mir i spas na njega
Ibrahimov narod je uzeo kipove za bogove. Pripisivali su im potpunu moć i bojali ih se. Poslanik Ibrahim, neka je mir i spas na njega, je za sebe tvrdio da je poslanik Stvoritelja. Njegov zadatak je bio da dokaže ljudima da ono što su napravili svojim rukama (kipove, idole) nema nikakvu moć nego je samo dio materije kao i oni sami. Pozivao ih je da se ostave tog krivovjerstva ali su oni ustrajavali čvrsto se držeći svog idolopoklonstva. Pa i kada je polomio neke kipove „bogova“ - da bi im pokazao da ti „bogovi“ napravljeni od strane ljudi i da čak ni sami sebe nisu mogli sačuvati - oni nisu odustajali. Štaviše, htjeli su da ga kazne za „bogohuljenje“ pripremajući ogromnu vatru za njega. Kada su ga bacili u sred vatre, na čuđenje svih prisutnih, vatra ga nije pržila. Šta se desilo? Normalno bi se svaki čovjek brzo zapalio i izgorio, pogotovo kada je vatra velika i jaka, ali je Stvoritelj u tom momentu, oduzeo vatri svojstvo da prži. Promijenio je svojstvo vatre i učinio je prijatnom svome poslaniku.
Ovaj događaj ukida prirodne zakone vezane za materiju pa je, zbog toga, čudo i nesumnjiv dokaz da je Ibrahim, neka je mir i spas na njega, bio poslanik.
- Poslanik Moses odnosno Musa, neka je mir i spas na njega
U vrijeme poslanika Musaa vračanje je bilo vrlo rašireno i popularno. Faraon je često organizovao skupove na kojima su ga mađioničari zabavljali novim čarolijama. Mađioničari su bili ubijeđeni u svoje sposobnosti i vještine. Musa ih je pozvao na takmičenje u onome u čemu su najbolji. Musa je stajao ispred faraona - koji je sam sebe smatrao nekom vrstom boga ili božijeg sina – i pozvao ga da vjeruje u jednog Stvoritelja i pozvao je njegove mađioničare da učine ono što je on radio.
Mađioničari su pobacali svoje štapove i oni su gledaocima izgledali kao zmije, ali to je bila samo halucinacija (prividno). Stvoritelj je dao da se Musin štap stvarno pretvori u zmiju i proguta sve njihove lažne zmije. Mađioničari su odmah shvatili da to nije trik. Znali su dobro o čemu se radi jer su bili majstori svog zanata. Prirodni zakoni su stavljeni van snage i drveni, beživotni štap Musaa se pretvorio u živo stvorenje. Mađioničari su se odmah predali tom čudu i potvrdili Musaovo poslanstvo, ali faraon ostade nevjernik.
Neko vrijeme nakon toga je Musa bježao sa izraelskim narodom dok su ih slijedili faraon i njegova vojska. Kada su došli do mora njihova situacija je bila beznadežna. Stvoritelj je dao da se more podijeli i otvori im suhi put između dva morska brda. To je bilo jako spektakularno i zakoni prirode su ponovo stavljeni van snage. Kada je ovo vidio faraon, koji se smatrao bogom, i sam je priznao Musaovo poslanstvo. Shvatio je da samo Stvoritelj može učiniti ovako nešto.
Poslanik Isus odnosno Isa, neka je mir i spas na njega
U vrijeme Isaa je bila raširena idolatrija (obožavanje kipova) kao i druge religije. Objavio je ljudima da je poslanik Stvoritelja, ali ga je većina odbila i proglasila lažovom, iako je svoje poslanstvo dokazao mnogim čudima. Stvoritelj je dao da Isa udahne dušu golubu od gline. Svako od nas će potvrditi da je nemoguće da golub od gline bude živ i svako može to isto probati, ali neće uspjeti i glina će ostati glina. Stvoritelj je, također, dao da on izliječi neizlječivo bolesne osobe u slučajevima gdje su doktori odavno digli ruke. Naravno da je moguće ljude izliječiti određenim tretmanima u određenom vremenskom periodu, ali to sigurno nije moguće uraditi u jednom momentu. Mnogi ljudi su čak i ova čuda ignorisali. Na kraju je Stvoritelj dao da Isa oživi one koji su umrli prije nekoliko dana ili mjeseci. Čak ni sadašnjoj medicini ne bi pošlo za rukom da reanimira nekoga ko je danima mrtav, ali za Stvoritelja materije nije nikakav problem da mijenja stanje materije kako On hoće, da joj dadne ili oduzme život. Kod svih ovi čuda, prirodni zakoni vezani za materiju, stavljeni su van snage od strane Stvoritelja, što je jasan dokaz poslanstva Isaa.
Poslanik Muhammed, neka je mir i spas na njega
Vidjeli smo u dosadašnjem tekstu da su poslanici stalno dolazili sa čudima koja su ukidala zakone materije mijenjajući joj svojstva. Istovremeno, to je bio izazov za narod da urade nešto slično. Čuda drugih poslanika, prije Muhammeda, bila su vezana za određeno vrijeme i mjesto pa je to bio dokaz samo za one koji su živjeli u tom vremenu i na tom mjestu. Ta čuda su bila samo za određeni narod. Zbog toga mi danas ne vidimo ništa od tih čuda niti ih možemo provjeriti. Zato ne možemo nikome reći da treba slijediti poslanika Ibrahima, poslanika Musaa ili poslanika Isaa. Na kraju, mi sa pravom očekujemo da se i nama predstavi neko čudo kako bi prihvatili poslanstvo određene osobe.
Poslanik Muhammed je tvrdio da je, upravo on, zadnji poslanik i da je, za razliku od ostalih poslanika, poslan cijelom čovječanstvu te da Stvoritelj neće slati poslanike nakon njega. Ako je ovo stvarno istina onda dokaz njegovog poslanstva mora vidljiv za sve ljude u svakom vremenu, znači, u vrijeme poslanika Muhammeda i do kraja čovječanstva. Čak iako nije moguće da svaki čovjek može provjeriti da se stvarno radi o čudu ili ne, u najmanju ruku, mora biti moguće da svaki čovjek, preko stručnjaka, uvidi da li je to čudo ili ne.
Do sada smo vidjeli da su sva čuda bila spektakularna. Vatra koja ne prži, podijeljeno more i mrtvaci koji ponovo žive su nesvakidašnji spektakl koji uklanja svaku sumnju.
Na kraju, po ovom pitanju nije ni važno da li nekoga određeno čudo fascinira ili ne. Važna je činjenica da to čudo ukida svojstva i zakone vezane za materiju, jer je samo to jasan dokaz da je neko poslanik Stvoritelja koji prenosi Njegove želje.
Što se tiče vanvremenskog čuda Muhammeda o tome ćemo opširnije govoriti u sledećem artiklu - "Dokazi da je Kur'an čudo"